Kozmika

Vjetar je bio jak i puhao je snagom koju Faste još nije osjetio. Osjećaj prodiranja vjetra u bubnjiće nam je svima poznat ali s ovakvom snagom… Uskovitlala se prašina dizala sve do plavog neba koje više nije bilo tako plavo. Prašina je zapravo popunila cijeli prostor i međuprostor ovoga dijela svijeta. Ako je to Faste moga nazvati svijetom. Sve je bilo pomalo mutno i nestabilno. I najpažljivije oko bi izgubilo fokus. Fasteovo oko bi letjelo s čestice na česticu. Svaki čas bi mu proletjela pomisao gdje je. Ovaj svijet je izgledao napušteno a njegovo hodanje je sada postalo teško marširanje kroz vrtloge prašine koji su se obnavljali svakoga trenutka. Nešto ga je vuklo dalje. Kao da je osjećao izvor vjetra. Noge već i nije osjećao od tolikoga hoda. Ali su ga nosile… svejedno su ga nosile. Nosile su ga daleko.
Nije ni bio svjestan kamo ide ali svejedno se kretao putem kojim ga je nosio vjetar. Ili bolje rečeno putem iz kojeg je dolazio vjetar. Uvijek je puhao protiv njega. Vjetar je ionako i u životu Fastea puhao protiv njega. Barem djetinjstvo. Prvim danima u vojsci sve je prestalo ali rane su ostale.
Pijesak po kojem je gazio polagano je nestajao iza njega… Prašina je postajala sve gušća.
Vrtlog ga je zahvatio jače i zamalo ga srušio. Ali nije odustajao, kretao se dalje prema svom cilju. Cilj je bio sve bliže… mogao ga je osjetiti… još jedna stvar koju je čovjek mogao osjetiti… Na putu je bilo par vrtloga ali svejedno je kretao dalje… Došao je do izvora vrtloga i krenuo kroz njega. Tada nije više ništa osjećao.
Probudio se na svojem krevetu . Okupan u znoju. Bio je to samo san. Ali dali je on imao neko značenje? Faste je ustao i krenuo prema kupaonici. Kada je stao nogama na pod ugledao je malo pijeska. Okrenuo se prema krevetu koji je bio pun pijeska… možda i nije bio san…samo druga stvarnost…